Direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić iznio je oštre kritike na račun međunarodnog pravosuđa, komentarišući presudu Međunarodnog suda pravde u predmetu genocida nad Rohinjama u Mijanmaru. Njegova reakcija otvorila je pitanje različitih pravnih ishoda postupaka za genocid, posebno u poređenju s presudom donesenom 2007. godine po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije.
Oštra poruka Suljagića
Emir Suljagić reagovao je nakon objavljivanja presude Međunarodnog suda pravde kojom je, prema dostavljenim informacijama, utvrđena odgovornost Mijanmara za genocid nad pripadnicima muslimanske manjine Rohinja. Odluka se odnosi na vojnu kampanju provedenu 2017. godine, a postupak pred sudom u Hagu pokrenula je Gambija.
Suljagić je presudu povezao s ranijim postupkom Bosne i Hercegovine protiv Srbije, izražavajući duboko nepovjerenje prema načinu na koji međunarodne pravosudne institucije odlučuju o odgovornosti država za genocid. Njegova kritika prvenstveno je usmjerena na različite ishode postupaka i kriterije koje, prema njegovom mišljenju, međunarodno pravosuđe primjenjuje.
– Da vam svima razbijem iluzije: MSP ne bi dosudio u korist Bosne i Hercegovine protiv Srbije i da su nas sve pobili. Genocid je ‘rezervisan’ za braon Azijate i crne Afrikance (također vidi pod: Međunarodni krivični sud). Bijelci i kršćani su imuni na te optužbe – napisao je Suljagić.
Ovom izjavom direktor Memorijalnog centra Srebrenica iznio je svoje viđenje međunarodnog pravosuđa i njegove spremnosti da utvrđuje odgovornost država za genocid. Riječ je o njegovoj kritičkoj ocjeni, a ne o pravnom zaključku koji proizlazi iz presuda međunarodnih sudova.
Presuda protiv Mijanmara
Povod za Suljagićevu reakciju bila je odluka Međunarodnog suda pravde od 19. novembra, kojom je, prema navodima iz izvještaja, utvrđena odgovornost Mijanmara za genocid nad Rohinjama. Presuda se odnosi na događaje iz 2017. godine, kada je vojna kampanja protiv pripadnika ove manjinske zajednice postala predmet međunarodne pažnje.
Postupak protiv Mijanmara pokrenula je Gambija, pozivajući se na obaveze država prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Prema dostavljenim informacijama, odluka je donesena sa devet glasova za i šest protiv.
Suljagić je reagovao i nakon objavljivanja analize u kojoj su pravni stručnjaci razmatrali moguće veze između ovog predmeta i ranije tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije. Upravo je poređenje dvaju postupaka bilo osnova za njegovu kritiku međunarodnog pravosuđa.
Iako se oba predmeta odnose na primjenu Konvencije o genocidu, svaki postupak zasniva se na vlastitim činjenicama, dokazima i pitanjima odgovornosti države. Zbog toga različiti pravni ishodi ne predstavljaju sami po sebi dokaz da Sud primjenjuje različite standarde prema državama ili narodima.
Tužba Bosne i Hercegovine
Bosna i Hercegovina pokrenula je postupak protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije 1993. godine, tokom rata i masovnih zločina počinjenih na njenoj teritoriji. Predmet je vođen pred Međunarodnim sudom pravde, a konačna presuda donesena je u februaru 2007. godine.
Sud je utvrdio da je u Srebrenici u julu 1995. godine počinjen genocid nad Bošnjacima. Ovaj zaključak predstavlja jedan od najvažnijih pravnih nalaza u postupcima koji se odnose na zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Međutim, Međunarodni sud pravde nije utvrdio da je Srbija neposredno počinila genocid niti da je bila saučesnik u njegovom izvršenju. Istovremeno je zaključio da je Srbija prekršila obaveze iz Konvencije o genocidu jer nije spriječila genocid u Srebrenici.
Sud je također utvrdio povredu obaveze kažnjavanja odgovornih za genocid. Time je presuda sadržavala zaključak o međunarodnoj odgovornosti Srbije, iako nije prihvaćen zahtjev Bosne i Hercegovine da se utvrdi njena odgovornost za samo počinjenje genocida.
Različite vrste odgovornosti
Jedna od ključnih razlika u presudi iz 2007. godine odnosi se na razdvajanje odgovornosti za počinjenje genocida od odgovornosti za njegovo nesprečavanje. Međunarodni sud pravde zaključio je da je genocid u Srebrenici počinjen, ali nije utvrdio da su ispunjeni pravni uslovi za pripisivanje samog zločina Srbiji.
Takav ishod izazvao je dugotrajne rasprave među pravnicima, političkim predstavnicima i javnošću Bosne i Hercegovine. Posebno su razmatrani standardi dokazivanja, pitanje kontrole nad počiniocima i način na koji se odgovornost države utvrđuje pred međunarodnim sudom.
Suljagićeva izjava predstavlja nastavak kritičkog odnosa prema tom pravnom ishodu. On smatra da ni znatno veći razmjeri stradanja Bošnjaka ne bi doveli do drugačije presude o odgovornosti Srbije.
Ipak, takva tvrdnja predstavlja njegovu procjenu hipotetičkog ishoda, koji nije moguće pravno potvrditi. Presuda iz 2007. godine ostaje zasnovana na dokazima i pravnim kriterijima koje je Sud primijenio u konkretnom postupku.
Dokazi o genocidu
Direktor Memorijalnog centra Srebrenica dodatno je obrazložio svoj stav tvrdnjom da je genocid u Srebrenici pravno utvrđen zahvaljujući izuzetno velikom broju dokaza. Prema njegovoj ocjeni, dokazi su bili toliko uvjerljivi da sudije nisu mogle doći do drugačijeg zaključka o prirodi počinjenog zločina.
Njegova izjava odnosi se na pravno utvrđivanje genocida, ali i na razliku između dokazivanja postojanja genocida i dokazivanja odgovornosti određene države. Upravo je to razdvajanje bilo presudno za konačni ishod postupka Bosne i Hercegovine protiv Srbije.
U presudi iz 2007. godine potvrđeno je da su zločini počinjeni u Srebrenici predstavljali genocid. Istovremeno, pitanje odgovornosti Srbije za samo izvršenje zločina ocijenjeno je zasebno, što je rezultiralo drugačijim zaključkom o tom dijelu tužbenog zahtjeva.
Suljagić, međutim, smatra da takav pravni ishod treba posmatrati i u širem kontekstu odnosa međunarodnih institucija prema različitim državama. Njegova kritika tako prevazilazi pojedinačni predmet i odnosi se na povjerenje u međunarodni pravosudni sistem.
Pitanje Prijedora
U raspravama o presudi Međunarodnog suda pravde protiv Srbije ponovo se pojavljuje i pitanje zločina počinjenih na području Prijedora. Pojedini pravni stručnjaci smatraju da je postojala mogućnost da se genocid pravno utvrdi i za to područje.
Takve ocjene odnose se na tumačenje dokaza i pravnih standarda primijenjenih tokom postupka. One, međutim, ne mijenjaju činjenicu da je Međunarodni sud pravde u presudi iz 2007. godine genocid utvrdio za Srebrenicu.
Razmatranje mogućnosti drugačijeg pravnog ishoda za Prijedor ostaje dio stručnih rasprava o međunarodnom krivičnom i javnom pravu. Pritom je važno razlikovati dokumentovanje teških ratnih zločina od pravnog utvrđivanja posebne namjere koja predstavlja neophodan element genocida.
Otvorena pravna pitanja
Suljagićeva reakcija pokazuje da presuda iz 2007. godine i dalje izaziva snažne rasprave o odgovornosti Srbije i načinu na koji međunarodno pravosuđe tretira genocid. Nova odluka u predmetu Mijanmara bila je povod da direktor Memorijalnog centra Srebrenica ponovo iznese svoje kritike.
U središtu njegove poruke nalazi se uvjerenje da međunarodni sudovi ne pristupaju jednako svim slučajevima genocida. Nasuprot tome, pravna analiza pojedinačnih presuda zahtijeva razmatranje dokaza, nadležnosti i kriterija za utvrđivanje odgovornosti države.
Presuda u predmetu Bosne i Hercegovine protiv Srbije ostaje historijski važna zbog potvrde genocida u Srebrenici i utvrđivanja odgovornosti Srbije za njegovo nesprečavanje. Suljagićeva izjava ponovo je otvorila pitanje koliko takav pravni ishod odgovara očekivanjima žrtava i njihovih porodica, ali i kakve se pouke mogu izvući iz drugih postupaka pred Međunarodnim sudom pravde.

