Izborni rezultati u Republici Srpskoj otvorili su pitanje stvarne snage SNSD-a, ali i sposobnosti opozicije da ponudi političku alternativu nakon još jednog neuspješnog pokušaja promjene vlasti. U oštrom osvrtu na političke prilike, Branko Per iznio je niz kritika na račun Milorada Dodika, Željke Cvijanović i Save Minića, ocijenivši da je opozicija vlastitim podjelama propustila veliku priliku, dok sve manja izlaznost građana postavlja ozbiljna pitanja o povjerenju u izborni proces.
Dodik kao centar moći
Prema Perovoj ocjeni, pobjeda SNSD-a na različitim nivoima vlasti ne predstavlja historijski politički uspjeh, kako je predstavljaju stranački funkcioneri. On smatra da su izbori još jednom pokazali koliko je politički utjecaj Milorada Dodika presudan za rezultate njegove stranke.
U takvom sistemu, tvrdi autor, pojedinačni kandidati nemaju značaj kakav bi trebali imati u demokratskom društvu. Njihov izborni rezultat prvenstveno povezuje s podrškom stranačkog lidera, a ne s prepoznatljivim političkim programima ili samostalnim djelovanjem.
Per smatra da Dodik uspijeva održavati snažnu kontrolu nad vlastitom političkom organizacijom i ljudima koji zauzimaju najvažnije funkcije. Njegovu političku dugovječnost povezuje s disciplinom unutar SNSD-a, ali i načinom na koji se sukobljava s domaćim i međunarodnim političkim protivnicima.
Posebno ističe da su međunarodni pritisci na Dodika često imali drugačiji politički učinak od očekivanog. Prema njegovom tumačenju, sukobi sa stranim zvaničnicima u više navrata omogućavali su lideru SNSD-a da dodatno učvrsti podršku među vlastitim biračima.
Kritike Cvijanović i Minića
Jedan od najoštrijih dijelova autorovog osvrta odnosi se na Željku Cvijanović i Savu Minića. Per smatra da njihova politička pozicija prvenstveno zavisi od Milorada Dodika i da nisu izgradili dovoljno prepoznatljiv samostalni politički identitet.
Njihovo djelovanje opisuje kao izvršavanje političkih zadataka koje određuje lider SNSD-a. U tom kontekstu koristi i izraz da su Cvijanović i Minić Dodikov servis za kućno održavanje, želeći naglasiti svoju ocjenu njihove političke zavisnosti.
Za Željku Cvijanović navodi da je tokom karijere obavljala značajne institucionalne funkcije, ali smatra da sama činjenica obavljanja tih dužnosti ne predstavlja dokaz političke samostalnosti. Kritikuje i rezultate međunarodnih kontakata koje su ostvarivali predstavnici vlasti Republike Srpske.
Posebno problematizuje izdvajanja za međunarodno lobiranje, tvrdeći da građani nisu imali odgovarajuću korist od takvih aktivnosti. Kao primjere navodi ranije Dodikove kontakte s američkim političkim zvaničnicima i finansijske aranžmane s lobističkim kompanijama.
Savo Minić također se našao na meti autorovih kritika. Per smatra da njegov politički uspon nije rezultat posebno prepoznatljivih individualnih sposobnosti, nego položaja koji ima unutar SNSD-a.
Prema njegovom mišljenju, gotovo svaki kandidat kojeg bi Dodik predložio za važnu funkciju mogao bi računati na sličnu podršku stranačkog biračkog tijela. Takvu ocjenu zasniva na uvjerenju da je lojalnost lideru postala važnija od individualnog političkog autoriteta.
Propuštena prilika opozicije
Iako najveći dio kritika upućuje načinu funkcionisanja vlasti, Per smatra da opozicija snosi ozbiljnu odgovornost za vlastiti izborni neuspjeh. Prema njegovoj ocjeni, političke okolnosti pružale su joj priliku da izgradi zajednički nastup i ponudi biračima drugačiji pravac razvoja Republike Srpske.
Autor tvrdi da su opozicione stranke imale dovoljno tema na kojima su mogle zasnivati kampanju. Među njima navodi stanje javnih preduzeća, energetskog sektora, zdravstva, obrazovanja i privrede, kao i odlazak stanovništva.
Umjesto zajedničkog programa i koordinisanog djelovanja, opozicija je, prema njegovom mišljenju, ušla u međusobne sukobe. Različite političke ambicije i neslaganja oko kandidatura dodatno su oslabili mogućnost stvaranja jedinstvenog opozicionog bloka.
Per smatra da su takvi postupci ozbiljno narušili povjerenje birača u opozicione stranke. Posebno kritikuje političke predstavnike koji su insistirali na samostalnom nastupu, uprkos mogućnosti da bi zajedničko djelovanje donijelo drugačiji izborni rezultat.
Prema njegovoj ocjeni, pojedini opozicioni lideri trebali bi prihvatiti odgovornost za neuspjeh i omogućiti dolazak novih političkih kadrova. Autor smatra da bez unutrašnjih promjena opozicija teško može obnoviti povjerenje građana.
Pitanje političkog liderstva
Kao jedan od primjera problema unutar opozicije Per izdvaja Nebojšu Vukanovića, lidera Liste za pravdu i red. Iako priznaje njegovu sposobnost da javno kritikuje vlast, dovodi u pitanje procjenu vlastite političke podrške i mogućnosti okupljanja šireg biračkog tijela.
Autor smatra da uspješna kritika političkih protivnika nije sama po sebi dovoljna za preuzimanje najvažnijih državnih funkcija. Prema njegovom tumačenju, kandidat mora imati i sposobnost da pridobije birače izvan vlastite stranke.
U tom kontekstu problematizuje očekivanje da bi simpatizeri drugih opozicionih organizacija automatski podržali Vukanovićevu kandidaturu za člana Predsjedništva BiH. Smatra da su takve procjene morale biti zasnovane na realnijem sagledavanju odnosa među strankama i njihovim biračima.
Per zaključuje da su pretjerane liderske ambicije jedan od važnih razloga opozicionih podjela. Prema njegovoj ocjeni, političke organizacije koje nisu sposobne uspostaviti međusobnu saradnju teško mogu uvjeriti građane da bi uspješno upravljale složenim institucijama vlasti.
Izlaznost i demokratija
Poseban dio autorovog osvrta posvećen je izlaznosti na izborima, koju navodi kao jedan od pokazatelja odnosa građana prema političkom sistemu. Prema podacima koje iznosi, na birališta je izašlo približno 42 posto građana s pravom glasa.
Per smatra da takav rezultat otvara pitanje demokratskog legitimiteta i političke odgovornosti biračkog tijela. Posebno naglašava činjenicu da o sastavu vlasti odlučuju građani koji učestvuju na izborima, dok značajan dio stanovništva ostaje izvan izbornog procesa.
Autor zbog toga pokreće raspravu o mogućnosti uvođenja obaveznog glasanja. Postavlja pitanje treba li izlazak na izbore, osim građanskog prava, postati i zakonska obaveza.
Kao argument navodi postojanje drugih zakonskih dužnosti čije neispunjavanje može dovesti do sankcija. Smatra da bi trebalo razmotriti ima li društvo interes da kroz sličan pristup zaštiti važnost demokratskog odlučivanja.
Ipak, pitanje obaveznog glasanja podrazumijeva i širu raspravu o građanskim slobodama. U demokratskim sistemima neizlazak na izbore može predstavljati i svjestan politički stav, dok se obavezno glasanje u pojedinim državama koristi kao način povećanja učešća birača.
Zašto građani ne glasaju?
Per ocjenjuje da smanjena izlaznost nije posljedica samo tehničkih promjena u organizovanju izbora. Iako spominje mogućnost da su pojedini stariji birači bili zabrinuti zbog novih izbornih tehnologija, smatra da taj faktor nije imao presudan utjecaj.
Prema njegovom mišljenju, mnogo ozbiljniji problem predstavlja gubitak povjerenja u političke stranke i mogućnost promjene vlasti. Autor smatra da sve veći broj građana ne vidi dovoljno razloga da učestvuje na izborima jer ne očekuje značajne promjene nakon glasanja.
Posebno izdvaja rasprostranjeno uvjerenje da među ponuđenim kandidatima nema političke opcije koja zaslužuje podršku. Takav odnos prema izborima, prema njegovoj ocjeni, predstavlja upozorenje i vlasti i opoziciji.
Autor kritikuje opozicione stranke jer nisu dovoljno pažnje posvetile građanima koji redovno izbjegavaju glasanje. Smatra da je upravo među tim biračima trebalo tražiti mogućnost za širenje podrške i vraćanje povjerenja u demokratski proces.
U njegovom tumačenju, izborna apstinencija nije samo statistički podatak, nego pokazatelj nezadovoljstva političkom ponudom. Zbog toga smatra da bi buduće kampanje morale ponuditi konkretnije odgovore na probleme građana, umjesto da se svode na međustranačke obračune.
Pogled prema Srbiji
Nakon izbora u Republici Srpskoj, pažnja se usmjerava prema Srbiji, gdje su parlamentarni izbori zakazani za nedjelju. Per smatra da je politička atmosfera u susjednoj državi izrazito napeta i da se izborna kampanja odvija u okolnostima snažnog suprotstavljanja vlasti i opozicije.
Za razliku od Republike Srpske, gdje posebno naglašava problem izborne apstinencije, autor očekuje da u Srbiji pitanje izlaznosti neće imati jednaku težinu. Takvo očekivanje povezuje s intenzitetom političkih sukoba i aktivnostima obje strane tokom kampanje.
Prema njegovoj ocjeni, opozicija u Srbiji pokušava promijeniti način političkog nadmetanja i ponuditi drugačiji pristup biračima. Istovremeno smatra da Aleksandar Vučić koristi institucionalne i političke prednosti koje proizlaze iz pozicije vlasti.
Autor ne iznosi konačnu procjenu izbornog ishoda, ali ukazuje na značaj političke mobilizacije i organizacije. Smatra da bi iskustva iz Republike Srpske mogla poslužiti kao upozorenje o posljedicama opozicionih podjela.
Odgovornost političkih aktera
Perov osvrt u najvećoj mjeri predstavlja kritiku političkog sistema u kojem, prema njegovom mišljenju, pojedinačni lideri imaju prevelik utjecaj na institucije i stranačke organizacije. Istovremeno, značajan dio odgovornosti za postojeće stanje pripisuje opoziciji, koja nije uspjela ponuditi dovoljno uvjerljivu i jedinstvenu alternativu.
Njegove ocjene o Dodiku, Cvijanović, Miniću i opozicionim liderima predstavljaju političke stavove autora, a ne nezavisno utvrđene zaključke o njihovim sposobnostima ili odgovornosti. Ipak, pitanja koja otvara odnose se na važnost političke samostalnosti, odgovornosti izabranih predstavnika i povjerenja građana u demokratske institucije.
Posebno ostaje otvorena rasprava o tome kako povećati učešće građana na izborima i ojačati njihovo uvjerenje da glasanje može dovesti do promjena. Bez obzira na različita politička tumačenja izbornih rezultata, pitanje odnosa birača prema institucijama ostaje važan izazov za sve političke organizacije.