Zatrudnile su iste godine, a onda nestale jedna po jedna.
Četiri šesnaestogodišnje djevojke iz istog razreda – Emilija, Sara, Džesika i Rejčel – zatrudnile su iste godine, a zatim, u razmaku od samo tri sedmice, nestale bez traga. Grad Ferivju godinama je ćutao o ovoj strašnoj priči, sve dok slučaj nije ponovo otvoren i donio šokantna otkrića.
Proljeće 1991. godine donijelo je nemir u inače mirnu sredinu. Vijest o trudnoći četiriju djevojaka pogodila je školu i roditelje poput groma iz vedra neba. Ali prava noćna mora tek je počela – jedna po jedna, djevojke su nestajale. Nije bilo oproštajnih poruka, nije bilo tijela, samo tišina i praznina.
Godinama kasnije, grad je pokušavao da nastavi dalje. Fotografije su blijedile na stubovima, a njihova imena ostajala su samo u tihim šapatima. Sve dok 1996. godine školski domar Leni nije osjetio propuh iza loše zazidanog zida u starom dijelu škole. Sumnjao je da nešto nije u redu – a miris koji je dolazio iza cigli budio mu je mračne uspomene.
Kada je policija razbila zid, otkrila je skrivenu prostoriju. U njoj su bile školske torbe, deke, četiri stolice i zahrđala kutija sa dnevnicima djevojaka. Svaki zapis vodio je do istog trenutka – dana njihovog nestanka.
Istraga je ponovo otvorena, a sve sumnje pale su na profesora biologije koji je grad napustio godinu poslije. Njegova manipulacija i prijetnje djevojkama isplivale su na vidjelo. Suđenje je trajalo mjesecima, a roditelji su konačno dobili priliku da polože cvijeće i oproste se.
Škola je u sjevernom krilu podigla mali memorijal, a svake godine pale se svijeće u znak sjećanja. Domar Leni nastavio je svoj posao, ali svaki put kad bi prošao pored zida, zastao bi, skinuo kapu i tiho šapnuo: „Našli smo vas. Više niste izgubljene.“