Bosna i Hercegovina mogla bi se naći u središtu značajnog zaokreta američke politike prema Zapadnom Balkanu, u kojem se pitanja međunarodnog nadzora, političke stabilnosti i energetskih ulaganja sve snažnije prepliću. Prema analizi švicarskog javnog servisa, iza neslaganja Sjedinjenih Američkih Država i evropskih partnera o budućnosti visokog predstavnika Christiana Schmidta nalaze se i mnogo širi interesi, uključujući milijardni projekat Južne interkonekcije i promijenjeni odnos Washingtona prema Miloradu Dodiku.
Sukob međunarodnih interesa
Politička dešavanja u Bosni i Hercegovini sve više ukazuju na različite pristupe američke administracije i pojedinih evropskih država prema budućnosti međunarodnog angažmana u zemlji. U središtu tih neslaganja nalazi se Ured visokog predstavnika, institucija koja ima važnu ulogu u nadzoru nad civilnim provođenjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Prema analizi novinara Janisa Fahrländera, nekoliko naizgled odvojenih političkih procesa moglo bi biti međusobno povezano. Riječ je o mogućem odlasku Christiana Schmidta, izboru njegovog nasljednika, realizaciji velikog energetskog projekta i promjeni američke politike prema predsjedniku SNSD-a Miloradu Dodiku.
Autor razmatra mogućnost da Washington nastoji drugačije oblikovati međunarodni utjecaj u Bosni i Hercegovini. Takav pristup, prema njegovom tumačenju, mogao bi dati veći značaj ekonomskim interesima i političkim dogovorima nego dosadašnjem insistiranju na institucionalnim reformama.
Ipak, dio zaključaka iz analize zasniva se na povezivanju političkih odluka i događaja, a ne na potvrđenim dokazima o postojanju jedinstvenog dogovora. Zbog toga je važno razlikovati poznate političke poteze od pretpostavki o njihovim stvarnim motivima.
Schmidtov odlazak i nasljednik
Jedno od najvažnijih pitanja odnosi se na budućnost Christiana Schmidta na funkciji visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Prema navodima iz analize, američka administracija zagovarala je njegov odlazak bez dužeg prijelaznog perioda.
Washington je potom pokušao osigurati podršku za kandidata kojeg smatra prihvatljivim za preuzimanje ove funkcije. Međutim, takva inicijativa naišla je na rezerve pojedinih evropskih partnera, koji imaju drugačija očekivanja od budućeg visokog predstavnika.
Evropske države koje izražavaju neslaganje smatraju da bi Schmidtov nasljednik trebao biti diplomata s ozbiljnim iskustvom i dobrim poznavanjem političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Njihova zabrinutost odnosi se na mogućnost da bi osoba bez dovoljno iskustva u zemlji teško mogla odgovoriti na složene političke izazove.
Kao američki kandidat spominje se italijanski diplomata Antonio Zanardi Landi. Prema analizi, dio evropskih partnera prema njegovom mogućem imenovanju pokazuje rezerviranost zbog procjene da bi mogao biti snažnije usmjeren na američke političke prioritete.
Spor oko izbora visokog predstavnika zato se ne svodi isključivo na pitanje njegovih diplomatskih kvalifikacija. On istovremeno otvara raspravu o tome kakvu bi ulogu OHR trebao imati u budućnosti i koliko bi međunarodni partneri trebali biti uključeni u unutrašnje političke procese Bosne i Hercegovine.
Energetski projekat u fokusu
Posebno mjesto u analizi zauzima Južna interkonekcija, gasovodni projekat koji bi Bosni i Hercegovini omogućio povezivanje s hrvatskom gasnom infrastrukturom. Njegova realizacija mogla bi otvoriti dodatne pravce snabdijevanja prirodnim gasom i smanjiti oslanjanje na postojeće izvore povezane s Rusijom.
Projekat ima značaj i za američke energetske interese, budući da bi nova infrastruktura omogućila dopremanje ukapljenog prirodnog gasa koji se preko evropskih terminala može nabavljati i od američkih proizvođača. Zbog toga se Južna interkonekcija ne posmatra samo kao infrastrukturno ulaganje nego i kao dio šire energetske i geopolitičke strategije.
Međutim, način organizovanja njegove realizacije izazvao je pitanja o transparentnosti i izboru kompanija uključenih u projekat. Prema navodima iz analize, zakonskim rješenjem posao je povjeren kompaniji osnovanoj nekoliko mjeseci ranije, bez uobičajenog konkurentskog postupka.
Posebnu pažnju izazvale su informacije o osobama povezanim s kompanijom AAFS Infrastructure and Energy. Među njima se spominju Jesse Binnall, advokat povezan s Donaldom Trumpom, i Joseph Flynn, brat nekadašnjeg američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Michaela Flynna.
Ove veze otvorile su pitanje mogućeg političkog utjecaja na izbor učesnika u energetskom projektu. Ipak, sama povezanost pojedinaca s američkim političkim krugovima ne dokazuje da je došlo do nezakonitog postupanja ili pogodovanja.
Pitanja oko uloge OHR-a
Analiza posebno razmatra mogućnost da američka administracija želi smanjiti utjecaj OHR-a kako bi lakše ostvarila određene političke i ekonomske ciljeve. Takva pretpostavka povezuje se s neslaganjima oko Schmidtove budućnosti i ranijim rezervama koje je visoki predstavnik izražavao prema pojedinim aspektima energetskog projekta.
Ured visokog predstavnika ima specifičnu ulogu u političkom sistemu Bosne i Hercegovine. Njegove nadležnosti proizlaze iz međunarodnog mirovnog okvira, a dosadašnje intervencije često su izazivale različite reakcije domaćih političkih aktera.
Za pojedine stranke i međunarodne partnere OHR predstavlja važan mehanizam zaštite Dejtonskog sporazuma. Drugi politički akteri smatraju da bi njegovu ulogu trebalo smanjivati i veći dio odgovornosti prepustiti domaćim institucijama.
Zbog toga bi promjena na čelu OHR-a, posebno ako bi bila praćena drugačijim pristupom njegovim ovlaštenjima, mogla imati značajne političke posljedice. Ipak, imenovanje novog visokog predstavnika samo po sebi ne znači automatsku promjenu nadležnosti te institucije.
Dodik i američka politika
Jedan od najosjetljivijih dijelova analize odnosi se na promjenu američkog pristupa Miloradu Dodiku. Lider SNSD-a godinama je bio pod sankcijama Sjedinjenih Američkih Država zbog poteza koje su američke vlasti povezivale s podrivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma i institucija Bosne i Hercegovine.
Prema navodima iz analize, sankcije su ukinute prošle jeseni, nakon čega je došlo do promjena u Dodikovom odnosu prema pojedinim američkim inicijativama. Posebno se izdvaja činjenica da više nije pružao raniji otpor projektu Južne interkonekcije.
Autor zbog toga postavlja pitanje postoji li veza između američkih odluka prema Dodiku i njegovog odnosa prema energetskim interesima Washingtona. U tom kontekstu podsjeća i na lobističke aktivnosti koje je Dodik provodio u Sjedinjenim Američkim Državama.
Prema dostupnim navodima, za lobiranje su angažovane osobe povezane s političkim okruženjem Donalda Trumpa. Takvi kontakti predstavljaju važan dio analize jer otvaraju pitanje načina na koji se politički odnosi mogu mijenjati kroz diplomatske i lobističke aktivnosti.
Međutim, postojanje političkog dogovora kojim bi Dodikova podrška energetskom projektu bila razmijenjena za povoljniji odnos američke administracije nije dokazano. Analiza takvu mogućnost razmatra na osnovu redoslijeda događaja i promjena u političkom ponašanju, bez potvrde da je postojao konkretan sporazum.
Promjena odnosa prema Dodiku dodatno dobija na značaju zbog njegove ranije konfrontacije s Christianom Schmidtom. Visoki predstavnik bio je jedan od međunarodnih zvaničnika koji su se najdirektnije suprotstavljali potezima vlasti Republike Srpske usmjerenim protiv državnih institucija.
Schmidtove odluke imale su važnu ulogu i u političkim i pravnim procesima koji su prethodili Dodikovom uklanjanju s funkcije predsjednika Republike Srpske. Zbog toga se pitanje budućnosti visokog predstavnika u analizi povezuje i sa interesima lidera SNSD-a.
Novi pristup Balkanu
Prema ocjeni autora, dešavanja u Bosni i Hercegovini mogla bi pokazati kako administracija Donalda Trumpa namjerava oblikovati američku politiku prema Zapadnom Balkanu. U takvom pristupu ekonomski projekti i ostvarivanje konkretnih američkih interesa mogli bi dobiti veću težinu u odnosu na ranije naglašavane ciljeve demokratizacije i institucionalnih reformi.
Ovakva promjena, ukoliko bi se potvrdila kao dugoročan politički pravac, mogla bi utjecati na odnose Washingtona s evropskim partnerima. Evropske države i dalje imaju značajnu ulogu u međunarodnom angažmanu u BiH, posebno kroz evropske integracije, diplomatsku saradnju i podršku institucijama.
Različiti prioriteti ne moraju nužno značiti potpuno suprotstavljene interese. Međutim, neslaganja oko visokog predstavnika i velikih ekonomskih projekata mogu otežati zajedničko djelovanje međunarodnih partnera.
Za Bosnu i Hercegovinu takva situacija predstavlja dodatni izazov jer se važna politička pitanja već godinama rješavaju uz značajno međunarodno učešće. Ukoliko među ključnim partnerima ne postoji saglasnost o budućim prioritetima, to bi moglo dodatno usložniti političke procese u zemlji.
Budućnost međunarodnog nadzora
Rasprava o Schmidtovom odlasku otvara i dugoročnije pitanje budućnosti međunarodnog nadzora nad provođenjem Dejtonskog sporazuma. OHR je tokom prethodnih decenija imao važnu ulogu u donošenju odluka koje su utjecale na funkcionisanje državnih institucija.
Istovremeno, njegova ovlaštenja ostaju predmet političkih sporova između različitih aktera u Bosni i Hercegovini. Dok jedni insistiraju na očuvanju međunarodnih mehanizama zaštite ustavnog poretka, drugi zagovaraju njihovo ograničavanje ili potpuno ukidanje.
Analiza ukazuje da bi eventualno smanjenje utjecaja OHR-a moglo promijeniti odnose između domaćih političkih struktura i međunarodnih predstavnika. Međutim, stvarne posljedice zavisile bi od načina provođenja takvih promjena i političkih okolnosti u kojima bi bile donesene.
Posebno je važno pitanje da li bi promjene međunarodnog pristupa bile praćene jačanjem domaćih institucija. Bez takvog razvoja događaja, smanjivanje međunarodnog nadzora moglo bi otvoriti dodatna pitanja o provođenju postojećih obaveza iz Dejtonskog sporazuma.
Interesi velikih sila
U središtu cijele rasprave nalazi se odnos između političkih principa i ekonomskih interesa međunarodnih aktera. Južna interkonekcija predstavlja projekat koji bi mogao imati značajne koristi za energetsku sigurnost Bosne i Hercegovine, ali pitanja njegove realizacije zahtijevaju transparentnost i jasno definisanu institucionalnu odgovornost.
Istovremeno, budućnost OHR-a i odnos prema Miloradu Dodiku imaju posljedice koje prevazilaze energetski sektor. Oni se odnose na funkcionisanje ustavnog poretka, međunarodne obaveze i političku stabilnost zemlje.
Analiza zato otvara mogućnost da se Bosna i Hercegovina nalazi na početku nove faze međunarodnog angažmana, u kojoj će ekonomski projekti imati sve izraženiju političku ulogu. Takav zaključak zasad ostaje procjena, a ne potvrđena strategija američke administracije.
Ključno pitanje ostaje hoće li budući međunarodni dogovori istovremeno osigurati realizaciju ekonomskih projekata i poštovanje institucija Bosne i Hercegovine. Upravo će odnos prema tim ciljevima pokazati kakav se politički pravac oblikuje i kakve bi posljedice mogao imati za budućnost zemlje.