Promocija knjige „Put samoopredeljenja“ Milana Ljepojevića u Beogradu ponovo je otvorila pitanje ustavnih nadležnosti Republike Srpske i granica djelovanja njenih predstavništava u inostranstvu. Dok su organizatori i učesnici događaja govorili o pravu na samoopredjeljenje, pravni stručnjaci upozoravaju da promocija nezavisnosti i otcjepljenja jednog od entiteta predstavlja djelovanje suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine.
Sporna promocija
Događaj je organizovalo Predstavništvo Republike Srpske u Srbiji, a u središtu pažnje našla se knjiga Milana Ljepojevića pod nazivom „Put samoopredeljenja“. Autor se u svom djelu bavi pitanjem samostalnosti Republike Srpske, nastojeći pravo na samoopredjeljenje predstaviti kao demokratski princip koji ima uporište u međunarodnoj političkoj historiji.
Ljepojević se pritom poziva i na primjer Sjedinjenih Američkih Država, navodeći da su upravo one među prvima iskoristile pravo na samoopredjeljenje. Takvim pristupom pitanje političke budućnosti Republike Srpske pokušava se povezati sa širim historijskim procesima nastanka nezavisnih država. Međutim, pravni status entiteta unutar Bosne i Hercegovine uređen je njenim Ustavom, zbog čega se historijski primjeri ne mogu automatski primjenjivati na postojeće ustavno uređenje države.
Promocija je privukla pažnju i zbog činjenice da je organizator bilo zvanično predstavništvo jednog bh. entiteta. Time je otvorena rasprava o tome mogu li institucije Republike Srpske koristiti svoje kapacitete u inostranstvu za promovisanje političkih ciljeva koji se odnose na promjenu državnih granica.
Poruke iz Beograda
Šef Predstavništva Republike Srpske u Srbiji Mlađen Cicović tokom promocije govorio je o samoopredjeljenju kao principu koji podrazumijeva ravnopravnost naroda i mogućnost odlučivanja o vlastitoj političkoj budućnosti. Prema njegovom tumačenju, takvo pravo trebalo bi primjenjivati dosljedno, bez različitih kriterija i političkih kalkulacija.
Cicović je naglasio da se pitanje samoopredjeljenja Republike Srpske ne može odvojiti od Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava Bosne i Hercegovine. Njegove poruke predstavljaju političko tumačenje odnosa između entitetskih prava i državnog ustavnog poretka.
Ipak, upravo pozivanje na Dejtonski sporazum otvara pitanje pravnog osnova za takve zahtjeve. Bosna i Hercegovina je prema svom Ustavu međunarodno priznata država koja nastavlja pravni kontinuitet, dok su Republika Srpska i Federacija BiH njeni sastavni entiteti.
Ustav ne predviđa jednostrano pravo entiteta na otcjepljenje, niti im daje ovlaštenje da samostalno odlučuju o međunarodnopravnom statusu Bosne i Hercegovine.
Upozorenje profesora Fejzića
Profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Elvis Fejzić smatra da entitetska predstavništva nemaju ustavna ovlaštenja da promovišu pravo na nacionalno samoopredjeljenje na način koji dovodi u pitanje državni suverenitet.
Prema njegovom objašnjenju, predstavništva entiteta ne mogu preuzimati nadležnosti koje pripadaju državnim institucijama. Posebno ističe da pitanje nacionalnog samoopredjeljenja nije oblast u kojoj entitetske vlasti mogu samostalno donositi političke odluke.
– Takvo ponašanje entiteta i entitetskih vlada suprotno je i povelji Ujedinjenih nacija koja reguliše to pitanje. To je temelj međunarodnog prava koji govori o tome ko ima pravo na nacionalno samoopredjeljenje i pod kojim uvjetima – ističe Fejzić.
Njegovo upozorenje odnosi se na razliku između općeg principa samoopredjeljenja naroda i konkretnog ustavnog položaja entiteta u međunarodno priznatoj državi. Pravo na samoopredjeljenje u međunarodnom pravu ne znači da svaka teritorijalna jedinica automatski ima pravo na jednostrano proglašenje nezavisnosti.
Zbog toga Fejzić smatra da se političke poruke iznesene tokom promocije ne mogu opravdati pozivanjem na međunarodne principe bez uvažavanja ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.
Nadležnosti državnih institucija
Ustav Bosne i Hercegovine jasno određuje institucije odgovorne za vođenje vanjske politike. Ta nadležnost pripada Predsjedništvu BiH, dok Ministarstvo vanjskih poslova provodi utvrđenu politiku u skladu s odlukama i smjernicama Predsjedništva.
Entiteti imaju određene mogućnosti međunarodne saradnje, ali njihovo djelovanje mora biti usklađeno s ustavnim nadležnostima države. Postojanje entitetskih predstavništava u drugim zemljama ne znači da ona imaju status diplomatsko-konzularnih predstavništava Bosne i Hercegovine.
Upravo ta razlika važna je za razumijevanje pravnog položaja Predstavništva Republike Srpske u Srbiji. Njegovo postojanje samo po sebi nije sporno, ali aktivnosti koje provodi moraju ostati u granicama nadležnosti koje pripadaju entitetu.
Pitanje nastaje kada se kroz takve aktivnosti promovišu ciljevi koji se odnose na suverenitet, teritorijalni integritet ili međunarodni status Bosne i Hercegovine. Riječ je o oblastima koje su neposredno povezane s državnim ustavnim poretkom.
Šta entiteti smiju?
Harun Išerić, asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, pojašnjava da entiteti imaju određene rezidualne nadležnosti u oblasti međunarodne saradnje. One uključuju mogućnost osnivanja i finansiranja vlastitih predstavništava u inostranstvu.
Međutim, takva ovlaštenja nisu neograničena i ne mogu se koristiti za djelovanje protivno Ustavu Bosne i Hercegovine. Išerić naglašava da entitetske institucije moraju poštovati suverenitet, teritorijalni integritet, međunarodni subjektivitet i političku nezavisnost države.
Posebno ukazuje na princip lojalnosti prema Bosni i Hercegovini, koji podrazumijeva da entitetski organi svoja ovlaštenja koriste u skladu s ustavnim poretkom. Prema njegovom tumačenju, aktivnosti usmjerene na promociju otcjepljenja ne mogu se smatrati redovnim oblikom međunarodne saradnje.
– Promocija nezavisnosti i otcjepljenja RS-a, pa i kroz promociju knjige, predstavlja administrativnu praksu protivnu Ustavu Bosne i Hercegovine i odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – ističe Išerić.
Njegova ocjena posebno se odnosi na institucionalnu ulogu organizatora promocije. Dok pojedinci mogu iznositi različite političke stavove i objavljivati knjige, djelovanje zvaničnih entitetskih institucija podliježe ustavnim ograničenjima.
Zbog toga je važno razlikovati slobodu javnog izražavanja od pitanja da li određena institucija ima zakonsko ovlaštenje da promoviše konkretne političke ciljeve.
Dejtonski sporazum
U raspravi o samoopredjeljenju Republike Srpske često se spominje Dejtonski mirovni sporazum, kojim je uspostavljen sadašnji ustavni okvir Bosne i Hercegovine. Međutim, Aneks 4 tog sporazuma, odnosno Ustav BiH, potvrđuje kontinuitet države i njeno postojanje u međunarodno priznatim granicama.
Republika Srpska je prema tom ustavnom uređenju jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine. Njene institucije imaju široke nadležnosti u oblastima koje nisu dodijeljene državnom nivou, ali ne raspolažu samostalnim pravom da mijenjaju međunarodne granice države.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima nadležnost da odlučuje o sporovima koji se odnose na ustavnost djelovanja različitih nivoa vlasti. Njegove odluke su konačne i obavezujuće, što predstavlja važan mehanizam zaštite ustavnog poretka.
Upravo zbog toga pravni stručnjaci upozoravaju da se zahtjevi za otcjepljenje ne mogu posmatrati samo kao političke poruke kada se njihova promocija povezuje s djelovanjem zvaničnih institucija.
Podrška na promociji
Među prisutnima na predstavljanju Ljepojevićeve knjige bio je i predsjednik Pokreta Srba Krajišnika Mile Bosnić. On je ocijenio da se knjiga pojavljuje u odgovarajućem političkom trenutku i iznio stav o tumačenju Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Bosnić je pritom poručio da se stiče utisak kako je Dejtonski sporazum jedino Milorad Dodik pročitao. Takvom izjavom izrazio je podršku političkom tumačenju ustavnog položaja Republike Srpske koje zastupa rukovodstvo SNSD-a.
Njegova poruka uklapa se u širu raspravu o odnosu entitetskih nadležnosti i državnog suvereniteta. Međutim, politička tumačenja Dejtonskog sporazuma ne mogu zamijeniti njegove ustavne odredbe niti obavezujuće odluke nadležnih sudova.
Pitanje odgovornosti
Promocija knjige u Beogradu ponovo je otvorila raspravu o granicama institucionalnog djelovanja Republike Srpske izvan Bosne i Hercegovine. Posebnu težinu ovom slučaju daje činjenica da događaj nije organizovan isključivo kao privatna književna promocija, nego uz učešće zvaničnog entitetskog predstavništva.
Dok predstavnici Republike Srpske pitanje samoopredjeljenja povezuju s ravnopravnošću naroda i političkim pravima, pravni stručnjaci upozoravaju na obavezu poštovanja državnog suvereniteta i ustavnih nadležnosti.
Prema njihovom tumačenju, entitetska predstavništva mogu razvijati saradnju s institucijama i organizacijama drugih zemalja, ali ne mogu djelovati kao samostalni nosioci vanjske politike niti promovisati otcjepljenje kao institucionalni cilj.
Zbog toga slučaj iz Beograda prevazilazi pitanje sadržaja jedne knjige. U središtu rasprave nalazi se odnos između političkog izražavanja, ovlaštenja entitetskih institucija i obaveze poštovanja Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostaje pitanje hoće li nadležne institucije razmatrati zakonitost konkretnih aktivnosti Predstavništva Republike Srpske u Srbiji. Za sada su pravni stručnjaci iznijeli jasna upozorenja da svako institucionalno djelovanje koje dovodi u pitanje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine mora biti ocijenjeno u skladu s njenim ustavnim poretkom.