Političke promjene u Srbiji, nakon pada dugogodišnje vlasti Aleksandra Vučića, ponovo su otvorile pitanje može li Beograd iz temelja promijeniti odnos prema Bosni i Hercegovini. Iako pobjeda Studentske liste i najave demokratizacije bude očekivanja drugačije regionalne politike, historija odnosa dvije države pokazuje da smjena vlasti ne mora automatski značiti i napuštanje ranijih političkih ciljeva.
Decenije nepovjerenja
Odnosi Bosne i Hercegovine i Srbije već više od tri decenije opterećeni su neriješenim pitanjima iz prošlosti, suprotstavljenim političkim interesima i različitim tumačenjima regionalne sigurnosti. Uprkos formalnim diplomatskim odnosima i ekonomskoj povezanosti, političke krize često su potiskivale mogućnosti za stabilniju saradnju.
Jedan od ključnih problema predstavlja način na koji su različite vlasti u Beogradu pristupale Bosni i Hercegovini. Umjesto odnosa zasnovanog isključivo na međusobnom poštovanju suvereniteta, srbijanska politika često je posebnu pažnju posvećivala unutrašnjim odnosima u BiH, naročito položaju Republike Srpske.
Takav pristup u Sarajevu je nerijetko doživljavan kao pokušaj političkog utjecaja na unutrašnje prilike susjedne države. S druge strane, srbijanski zvaničnici svoje aktivnosti uglavnom su predstavljali kao podršku Dejtonskom mirovnom sporazumu i očuvanju veza sa srpskim narodom u Bosni i Hercegovini.
Različita tumačenja tih odnosa doprinijela su dugotrajnom nepovjerenju, koje nije nestajalo ni nakon promjena političkih garnitura. Upravo zbog toga pitanje buduće politike Beograda ostaje važno za stabilnost cijelog regiona.
Promjene bez zaokreta
Tokom prethodnih decenija vlasti u Srbiji mijenjale su međunarodne prioritete, političku retoriku i način predstavljanja svojih regionalnih interesa. Pojedine administracije naglašavale su evropske integracije i ekonomsku saradnju, dok su druge snažnije isticale tradicionalne veze s Rusijom.
Ipak, u odnosima prema Bosni i Hercegovini postojali su elementi kontinuiteta koji su nadživljavali pojedinačne vlade. Posebno se to odnosilo na podršku političkom rukovodstvu Republike Srpske i nastojanja da Beograd zadrži značajnu ulogu u regionalnim pitanjima.
Kritičari takve politike smatraju da je Bosna i Hercegovina često korištena kao sredstvo za ostvarivanje širih diplomatskih ciljeva Srbije. Prema tom tumačenju, odnosi sa Sarajevom nisu uvijek posmatrani kao zasebno međudržavno pitanje, nego kao dio pregovora s međunarodnim političkim centrima.
Međutim, važno je razlikovati legitimnu saradnju dvije države od postupaka kojima bi se osporavale nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine. Upravo ta granica predstavlja jedno od najosjetljivijih pitanja u odnosima Beograda i Sarajeva.
Položaj Republike Srpske
Posebno mjesto u odnosima dvije države zauzima Republika Srpska, čije političko rukovodstvo održava bliske kontakte sa Srbijom. Dejtonski mirovni sporazum predviđa mogućnost posebnih paralelnih odnosa entiteta sa susjednim državama, ali uz poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.
Problem nastaje kada se politička saradnja povezuje s porukama koje dovode u pitanje funkcionisanje zajedničkih institucija. Podrška secesionističkoj retorici ili postupcima koji slabe državne nadležnosti može dodatno produbiti nepovjerenje između Sarajeva i Beograda.
U političkim raspravama posebno se izdvajao koncept „srpskog sveta“, koji su njegovi kritičari povezivali s nastojanjima da Srbija zadrži snažan utjecaj na srpske političke zajednice u regionu. Zagovornici takvih ideja, međutim, naglašavali su kulturnu i nacionalnu povezanost, odbacujući pojedina tumačenja o teritorijalnim ambicijama.
Za Bosnu i Hercegovinu ključno je da se svaki oblik regionalne saradnje odvija unutar međunarodno priznatih granica i ustavnog poretka. Bez takvog pristupa teško je očekivati trajno smanjivanje političkih napetosti.
Teret ratne prošlosti
Odnose Sarajeva i Beograda dodatno opterećuju različiti pristupi događajima iz ratova devedesetih godina. Posebno osjetljivo pitanje predstavlja odnos prema presudama međunarodnih sudova i utvrđenim činjenicama o genocidu u Srebrenici.
Međunarodni sud pravde i Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju utvrdili su genocid u Srebrenici. Međunarodni sud pravde također je zaključio da Srbija nije ispunila obavezu sprečavanja genocida, ali nije utvrdio njenu direktnu odgovornost za njegovo izvršenje.
Uprkos tim presudama, u dijelu srbijanskog političkog i javnog prostora nastavljeno je osporavanje ili relativiziranje pojedinih sudski utvrđenih činjenica. Takvi stavovi izazivaju snažne reakcije u Bosni i Hercegovini i otežavaju razgovore o zajedničkoj prošlosti.
Istovremeno, suočavanje s ratnim zločinima ne podrazumijeva pripisivanje kolektivne odgovornosti bilo kojem narodu. Ono zahtijeva prihvatanje utvrđenih činjenica, individualizaciju odgovornosti i poštovanje žrtava bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.
Bez napretka u tim pitanjima, politički odnosi dvije države ostaju podložni novim krizama. Historijsko naslijeđe tako nastavlja utjecati i na savremene diplomatske i ekonomske odnose.
Nova vlast u Srbiji
Pad Aleksandra Vučića i izborni uspjeh Studentske liste predstavljeni su kao mogućnost značajnijih promjena u političkom sistemu Srbije. Najave jačanja institucija, borbe protiv korupcije i demokratizacije otvorile su očekivanja da bi drugačiji pristup mogao biti primijenjen i u regionalnim odnosima.
Međutim, unutrašnje reforme ne garantuju automatski promjenu vanjskopolitičkih prioriteta. Nova vlast može se zalagati za nezavisno pravosuđe i slobodu medija, a istovremeno zadržati pojedine stavove prethodnih administracija o regionalnim pitanjima.
Zbog toga bi Sarajevo trebalo pažljivo pratiti konkretne poteze nove srbijanske vlasti, umjesto da političke promjene unaprijed tumači kao dokaz drugačijeg odnosa prema Bosni i Hercegovini. Posebno će biti važno kako će se Beograd odnositi prema državnim institucijama BiH i političkim krizama u Republici Srpskoj.
Prvi ozbiljniji pokazatelji mogli bi biti odnos prema secesionističkim porukama, poštovanje odluka državnih institucija i spremnost na otvorenu saradnju bez političkih uslovljavanja. Jednako važan bit će i pristup pitanjima ratne prošlosti, regionalne sigurnosti i ekonomskog povezivanja.
Test političke promjene
Suštinska promjena odnosa Srbije prema Bosni i Hercegovini zahtijevala bi više od drugačijeg diplomatskog jezika i najava dobrosusjedske saradnje. Ona bi se morala ogledati u praktičnom poštovanju suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnih nadležnosti susjedne države.
Takav pristup ne bi značio prekidanje posebnih veza Srbije s Republikom Srpskom, nego njihovo ostvarivanje u okvirima Dejtonskog sporazuma. Istovremeno bi otvorio prostor za snažniju ekonomsku saradnju, infrastrukturne projekte i rješavanje pitanja koja neposredno utječu na život građana.
Za Srbiju bi stabilni odnosi s Bosnom i Hercegovinom predstavljali važan doprinos regionalnoj sigurnosti i evropskim integracijama. Za Bosnu i Hercegovinu značili bi smanjenje političkih napetosti i mogućnost da se veća pažnja posveti unutrašnjim reformama.
Ipak, ostvarivanje takvih odnosa zavisit će od odluka političkih predstavnika obje države. Dosadašnje iskustvo pokazuje da povremene diplomatske poruke nisu dovoljne ukoliko ih ne prate dosljedni institucionalni postupci.
Zato će stvarni domet političkih promjena u Beogradu biti moguće procjenjivati tek kroz odnos nove vlasti prema konkretnim izazovima. Ključno pitanje nije samo hoće li Srbija promijeniti političko rukovodstvo, nego hoće li izgraditi odnos prema Bosni i Hercegovini zasnovan na ravnopravnosti, međusobnom poštovanju i dosljednom provođenju međunarodnih obaveza.
