Član Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) Kosta Čavoški iznio je kontroverzan prijedlog o budućnosti Bosne i Hercegovine, pozivajući na proglašenje nezavisnosti Republike Srpske i njeno eventualno ujedinjenje sa Srbijom. Uoči 31. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, zatražio je zatvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR), osporio dosadašnje djelovanje međunarodne zajednice i predstavio vlastitu viziju prekrajanja državnih granica na Balkanu.
Poziv na otcjepljenje
Kosta Čavoški ponovo je otvorio pitanje teritorijalnog uređenja Bosne i Hercegovine, iznoseći stavove koji su u suprotnosti s njenim postojećim ustavnopravnim poretkom. Prema njegovom prijedlogu, Republika Srpska trebala bi iskoristiti politički trenutak koji procijeni pogodnim za proglašenje nezavisnosti.
Čavoški smatra da se taj proces ne bi trebao završiti samo odvajanjem Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Njegova zamisao podrazumijeva i kasnije ujedinjenje ovog entiteta sa Srbijom, što povezuje s idejom objedinjavanja srpskog naroda u jednoj državi.
Takve poruke posebno su osjetljive zbog činjenice da Republika Srpska, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, nije samostalna država, nego jedan od dva entiteta. Dejtonski ustavni okvir potvrđuje kontinuitet Bosne i Hercegovine kao međunarodno priznate države, s njenim postojećim međunarodnim granicama.
Čavoški, međutim, smatra da bi drugačije teritorijalno uređenje moglo predstavljati rješenje za političke odnose u zemlji. Njegove izjave predstavljaju politički prijedlog, a ne najavu bilo kakve usvojene institucionalne odluke.
Zatvaranje OHR-a
Povod za Čavoškijevo istupanje jeste predstojeće obilježavanje 31 godine od parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma. U tom kontekstu posebno je kritikovao Ured visokog predstavnika, zahtijevajući da njegovo djelovanje bude konačno okončano.
Prema njegovom mišljenju, OHR nije ispunio zadatak zbog kojeg je uspostavljen. Smatra da bi zatvaranje ovog ureda trebale podržati i međunarodne sile, nakon čega bi predstavnici konstitutivnih naroda samostalno pregovarali o budućnosti Bosne i Hercegovine.
Čavoški tvrdi da je međunarodno prisustvo od početka bilo problematično zbog načina na koji su visoki predstavnici koristili svoje ovlasti. Posebno im zamjera donošenje obavezujućih odluka i zakona bez saglasnosti domaćih političkih predstavnika.
Njegove kritike usmjerene su i na promjene nadležnosti koje su tokom godina provođene u okviru dejtonskog sistema. Prema Čavoškijevom tumačenju, takve odluke išle su na štetu Republike Srpske.
Optužbe predstavnicima
Čavoški je iznio niz tvrdnji o posljedicama djelovanja međunarodnih predstavnika u Bosni i Hercegovini. Ocijenio je da su njihove intervencije dodatno otežale funkcionisanje države, umjesto da doprinesu stabilizaciji političkog sistema.
– To je prvo što nije valjalo. Drugo, visoki predstavnici su ograničavali nadležnosti Republike Srpske i Srba u BiH. Treće, visoki predstavnici i OHR nisu omogućili da BiH funkcioniše kako treba i to je nesumnjivo failed state (promašena država) nakon usvajanja Dejtonskog sporazuma – kazao je Čavoški.
Ovakvom ocjenom odgovornost za institucionalne probleme Bosne i Hercegovine pripisao je međunarodnom prisustvu i odlukama visokih predstavnika. Međutim, njegova tvrdnja da je Bosna i Hercegovina neuspješna država predstavlja političku kvalifikaciju, a ne utvrđenu pravnu činjenicu.
Ured visokog predstavnika uspostavljen je u okviru mirovnog sporazuma radi nadgledanja civilnih aspekata njegove provedbe. Njegovo djelovanje, uključujući korištenje posebnih ovlasti, godinama je predmet političkih sporova između različitih aktera u Bosni i Hercegovini.
Ideja podjele države
Čavoškijev prijedlog ne odnosi se isključivo na Republiku Srpsku. On zagovara znatno širu promjenu političke i teritorijalne organizacije Bosne i Hercegovine, zasnovanu na etničkoj podjeli.
Prema njegovoj zamisli, Republika Srpska trebala bi se povezati sa Srbijom, dok bi hrvatsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini moglo biti obuhvaćeno eventualnim pripajanjem Hrvatskoj. Bošnjacima bi, prema takvom scenariju, ostala mogućnost uspostavljanja zasebne države.
– S druge strane, Hrvati u BiH mogu se pripojiti Hrvatskoj, a Bošnjaci mogu konstituisati svoju državu. Tada bi, vjerujem, bila “mirna Bosna”, pogotovo ako bi međusobne granice bile nepovredive – rekao je Čavoški.
Ovaj prijedlog podrazumijevao bi temeljitu promjenu postojećih državnih granica i ustavnog sistema Bosne i Hercegovine. Čavoški ga predstavlja kao mogućnost trajnog političkog razgraničenja, ali nije objasnio kako bi takav proces bio proveden niti kako bi se riješila pitanja stanovništva u etnički mješovitim sredinama.
Posebno ostaje otvoreno pitanje prava građana koji ne pripadaju nijednom od tri konstitutivna naroda. Njegova vizija ne sadrži konkretna objašnjenja o njihovom položaju, kao ni o zaštiti imovine, slobodi kretanja i drugim pravima u slučaju teritorijalnih promjena.
Dejtonski okvir
Čavoškijeve izjave dolaze neposredno pred godišnjicu jednog od najvažnijih događaja u novijoj historiji Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum za mir parafiran je 21. novembra 1995. godine u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson, nedaleko od Daytona.
Sporazum je okončao rat u Bosni i Hercegovini i postavio temelje njenog poslijeratnog ustavnog uređenja. Njegov sastavni dio predstavlja i Ustav Bosne i Hercegovine, sadržan u Aneksu 4.
Prema tom ustavnom rješenju, Bosna i Hercegovina nastavlja pravno postojanje kao država, dok se njena unutrašnja struktura sastoji od Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Entiteti imaju ustavom određene nadležnosti, ali ne predstavljaju međunarodno priznate nezavisne države.
Upravo zbog toga Čavoškijev poziv na jednostrano proglašenje nezavisnosti Republike Srpske nije moguće poistovjetiti s pravom koje entitet ima prema postojećem Ustavu. Dejtonski sporazum ne predviđa jednostrano otcjepljenje entiteta niti njihovo pripajanje susjednim državama.
Sporne političke ideje
Čavoški svoj prijedlog povezuje s uvjerenjem da bi nacionalno razgraničenje moglo doprinijeti stabilnosti. Ipak, takva zamisao otvara brojna politička, pravna i društvena pitanja koja se ne mogu riješiti jednostavnom promjenom administrativnih linija.
Bosna i Hercegovina ima složenu historiju zajedničkog života različitih naroda i građana, a njena teritorijalna organizacija ne prati potpuno etničku strukturu stanovništva. Zbog toga bi svaki pokušaj podjele podrazumijevao ozbiljne posljedice po postojeći institucionalni i društveni poredak.
Pitanje međunarodnih granica posebno je važno jer se ne može svesti samo na dogovor pojedinih političkih predstavnika. Promjene koje bi zahvatile teritorijalni integritet države zahtijevale bi odgovarajući pravni i ustavni osnov, a ne jednostranu odluku jednog entiteta.
Čavoški nije predstavio konkretan politički sporazum, institucionalnu inicijativu ili pravni mehanizam kojim bi njegova ideja bila ostvarena. Njegove izjave zato treba posmatrati kao zagovaranje određenog političkog koncepta, a ne kao već pokrenut postupak promjene granica.
Međunarodna odgovornost
Zahtjev za zatvaranje OHR-a predstavlja drugi važan dio Čavoškijevih poruka. On smatra da bi okončanje međunarodnog nadzora otvorilo prostor za samostalno odlučivanje domaćih političkih predstavnika o budućnosti zemlje.
Međutim, pitanje prestanka djelovanja OHR-a povezano je s međunarodno utvrđenim uslovima i procjenama političke stabilnosti. Njegovo zatvaranje ne bi samo po sebi promijenilo Ustav Bosne i Hercegovine niti stvorilo pravo entiteta na nezavisnost.
Razlikovanje ta dva pitanja posebno je važno u kontekstu Čavoškijevih izjava. Rasprava o ulozi međunarodnih predstavnika može se voditi unutar postojećeg ustavnog sistema, dok poziv na otcjepljenje podrazumijeva potpuno drugačiji politički i pravni proces.
Čavoški, međutim, oba pitanja povezuje u jednu širu viziju budućnosti Bosne i Hercegovine. Prema njegovom mišljenju, odlazak OHR-a trebao bi prethoditi dogovoru konstitutivnih naroda o novom uređenju.
Poruke pred godišnjicu
Obilježavanje 31. godišnjice Dejtonskog sporazuma ponovo otvara rasprave o njegovim rezultatima i budućnosti Bosne i Hercegovine. Dok jedni politički akteri naglašavaju potrebu očuvanja postojećeg ustavnog poretka, drugi zagovaraju promjene u raspodjeli nadležnosti ili drugačiju organizaciju države.
Čavoški je otišao korak dalje, javno pozivajući na nezavisnost Republike Srpske i njeno moguće ujedinjenje sa Srbijom. Istovremeno je predložio teritorijalno razdvajanje ostalih konstitutivnih naroda, predstavljajući takav scenarij kao osnovu za budući mir.
Njegove izjave ne mijenjaju činjenicu da je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata država čiji je kontinuitet potvrđen Dejtonskim ustavom. Republika Srpska ostaje njen entitet, a ne samostalna država koja može jednostrano odlučivati o međunarodnim granicama.
Uoči godišnjice sporazuma kojim je zaustavljen rat, Čavoškijeve poruke ponovo stavljaju u prvi plan pitanje odnosa između političkih zahtjeva i važećeg ustavnopravnog poretka. Hoće li njegove ideje dobiti širu političku podršku, iz dostupnih izjava nije moguće zaključiti, ali je jasno da zagovara promjene koje daleko nadilaze postojeći dejtonski okvir.

