Milorad Dodik iskoristio je obilježavanje 35. godišnjice osnivanja takozvane Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini kako bi ponovo iznio poruke o nacionalnim podjelama, odnosima Srba i Bošnjaka te veličao osobe pravosnažno osuđene za ratne zločine. Tokom govora na Palama posebno je istakao Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Ratka Mladića, dok je istovremeno poručio da Srbi, prema njegovom mišljenju, više nemaju ništa zajedničko s Bošnjacima, koje je uporno nazivao muslimanima.
Veličanje osuđenih zločinaca
Na Palama je organizovano obilježavanje godišnjice osnivanja Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, političkog tijela koje je formirano u oktobru 1991. godine. Dodik je tom prilikom govorio o događajima koji su prethodili ratu u Bosni i Hercegovini, predstavljajući tadašnje političke odluke kao temelj nastanka današnje Republike Srpske.
Poseban dio njegovog obraćanja bio je posvećen političkim i vojnim rukovodiocima bosanskih Srba iz ratnog perioda. Dodik je istakao Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Ratka Mladića, zanemarujući činjenicu da su sva trojica pravosnažno osuđena pred međunarodnim pravosuđem za teške zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini.
– Nažalost, mnogi su nepravedno utamničeni. Nikada ne smijemo odustati od velikana naše nacionalne i historijske borbe, Karadžića, Krajišnika i generala Mladića – kazao je Dodik.
Njegove riječi okupljeni su pozdravili aplauzom, čime je ovaj dio govora dobio posebnu pažnju. Međutim, Dodikove ocjene o navodnoj nepravdi prema osuđenicima ne mijenjaju pravosnažne presude međunarodnih sudova, kojima je utvrđena njihova odgovornost za ratne zločine.
Radovan Karadžić i Ratko Mladić osuđeni su na doživotne kazne zatvora, uključujući odgovornost za genocid u Srebrenici. Momčilo Krajišnik pravosnažno je osuđen na 20 godina zatvora za progon, deportacije i prisilno premještanje nesrpskog stanovništva, ali nije osuđen za genocid.
Istorija skupštine
Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini formirana je 1991. godine, u vrijeme raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Osnovao ju je dio zastupnika srpske nacionalnosti iz tadašnje Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, u okolnostima sve izraženijih političkih sukoba oko budućeg državnog statusa BiH.
Njeno formiranje odvijalo se izvan tadašnjeg ustavnog institucionalnog okvira, a jedan od političkih ciljeva bio je zadržavanje Bosne i Hercegovine u zajedničkoj državi sa Srbijom i drugim republikama koje su ostale u Jugoslaviji. Takva politika bila je suprotstavljena nastojanjima političkih predstavnika koji su zagovarali nezavisnost Bosne i Hercegovine.
Dodik je tokom obraćanja ustvrdio da upravo ta skupština predstavlja politički temelj današnje Republike Srpske. Pritom je posebno naglašavao ulogu njenih tadašnjih predstavnika, povezujući odluke iz 1991. godine s kasnijim političkim i institucionalnim razvojem entiteta.
Međutim, događaji iz tog perioda ne mogu se posmatrati odvojeno od rata koji je uslijedio i zločina utvrđenih međunarodnim sudskim presudama. Ratna politička i vojna rukovodstva bosanskih Srba bila su predmet brojnih postupaka pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, a više njihovih najviših predstavnika pravosnažno je osuđeno.
Poruke o Bošnjacima
Osim veličanja ratnih rukovodilaca, Dodik je tokom govora iznio i tvrdnje o odnosima Srba i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Govoreći o političkim okolnostima iz 1991. godine, pokušao je povući paralelu sa savremenim odnosima između predstavnika dva naroda.
Pritom je Bošnjake nazivao muslimanima, svodeći njihovu nacionalnu pripadnost na vjersku odrednicu. Takav način obraćanja pratio je tvrdnjama da između Srba i Bošnjaka više ne postoji zajednički interes za politički dogovor.
– Nemamo mi više ništa zajedničko sa muslimanima – kazao je Dodik.
Ova izjava predstavlja jedan od najupečatljivijih dijelova njegovog obraćanja, budući da se odnosi na odnose naroda koji zajedno žive u Bosni i Hercegovini. Dodik nije govorio samo o neslaganjima između političkih stranaka, nego je svoju poruku formulirao kao opću tvrdnju o međusobnim odnosima nacionalnih zajednica.
Istovremeno je ponavljao upozorenja o navodnoj islamizaciji Evrope, predstavljajući takav razvoj događaja kao opasnost kojoj se Srbi trebaju suprotstaviti. Za te tvrdnje u dostavljenom izvještaju nisu navedeni konkretni dokazi, niti su predstavljeni podaci koji bi potvrdili postojanje prijetnje kakvu je opisivao.
Dodik se izjasnio kao nacionalista
U nastavku obraćanja Dodik je otvoreno govorio o vlastitom političkom opredjeljenju, naglašavajući da se smatra nacionalistom. Takvu promjenu predstavio je kao rezultat vlastitog političkog iskustva i odnosa prema pitanjima nacionalnog identiteta.
– Ja sam nacionalista, odmah da vam kažem. Nisam takav bio, sada jesam – rekao je Dodik.
Ova izjava nadovezala se na prethodne poruke o odnosima s Bošnjacima i navodnim prijetnjama evropskom društvu. U kontekstu njegovog govora, nacionalizam je predstavljen kao politički odgovor na okolnosti koje Dodik smatra nepovoljnim za srpski narod.
Istovremeno je govorio o nacionalnom jedinstvu Srba, tvrdeći da su pripadnici tog naroda politički i društveno integrisani. Posebnu zahvalnost za takvo stanje uputio je Aleksandru Vučiću, kojeg je istakao kao važnu političku ličnost u povezivanju Srba.
Njegova tvrdnja o potpunom jedinstvu predstavlja političku ocjenu, a ne činjenicu koja se može odnositi na sve pripadnike jednog naroda. Politički pluralizam postoji i u Srbiji i u Republici Srpskoj, gdje različite stranke i društvene grupe imaju različite stavove o brojnim pitanjima.
Predstavnici Srbije i Rusije
Obilježavanju godišnjice na Palama prisustvovali su i zvaničnici iz Srbije te diplomatski predstavnici stranih država. Među prisutnima su bili ministar odbrane Srbije Bratislav Gašić, kao i ambasadori Srbije i Rusije u Bosni i Hercegovini.
Njihovo prisustvo pokazuje da je događaj imao i međunarodnu dimenziju, posebno zbog političkih odnosa koje rukovodstvo Republike Srpske održava sa Srbijom i Rusijom. Ipak, samo prisustvo određenih zvaničnika ne predstavlja dokaz da oni podržavaju svaku pojedinačnu izjavu iznesenu tokom skupa.
Dodik je i ovom prilikom nastojao povezati politički identitet Republike Srpske s događajima iz perioda raspada Jugoslavije. Istovremeno je govorio o savremenim odnosima u Bosni i Hercegovini kroz prizmu nacionalnih razlika i međusobnog nepovjerenja.
Takve poruke dolaze u političkom okruženju u kojem se pitanja ratnog naslijeđa, ustavnog uređenja i međunacionalnih odnosa i dalje nalaze u središtu javnih rasprava. Posebno osjetljivo pitanje predstavlja odnos prema pravosnažno osuđenim ratnim zločincima i sudski utvrđenim činjenicama.
Presude ostaju činjenica
Dodik je tokom obraćanja ponovio i tvrdnju da Republika Srpska nije genocidna. Takva izjava otvara pitanje razlikovanja individualne krivične odgovornosti od odgovornosti političkih i vojnih struktura čije su djelovanje međunarodni sudovi razmatrali u konkretnim postupcima.
Međunarodne presude ne utvrđuju kolektivnu krivičnu odgovornost čitavog naroda. Međutim, njima je utvrđeno da je u Srebrenici u julu 1995. godine počinjen genocid, kao i odgovornost pojedinih visokih političkih i vojnih funkcionera za taj i druge zločine.
Zbog toga veličanje osoba osuđenih za genocid i druge ratne zločine predstavlja posebno osjetljivo pitanje u društvu koje se i dalje suočava s posljedicama rata. Pravosnažne presude ostaju relevantne bez obzira na politička tumačenja i javne izjave.
Govor na Palama tako je ponovo otvorio nekoliko međusobno povezanih pitanja: odnos prema ratnoj prošlosti, način predstavljanja Bošnjaka u političkom diskursu i granice nacionalističke retorike. Dodikove poruke jasno pokazuju njegov politički pristup tim temama, dok sudski utvrđene činjenice o ratnim zločinima ostaju nepromijenjene.